Svaki put kada bi se sklonili u sklonište, mojoj sestri bilo bi loše: nije mogla disati, pa je mama odlučila da idemo u Bosnu kod rodbine dok se situacija malo ne smiri. Međutim, ja nisam htjela napustiti Vukovar pa sam ostala u gradu. Otac je odvezao majku, sestru i tetku s djecom u Bosnu, vratio se u Vukovar, javio je majci da je stigao i nakon toga 14.09. utihnula je sirena i prekinute su sve telefonske veze Vukovara s ostatkom svijeta. Tada sam ja prešla u staru školu Vladimira Nazora (danas je tu Vukovarski MUP), a zbog obaveza i poslova koje sam obavljala.

U dvorištu iza škole Vladimira Nazora bilo je veliko sklonište ukopano u zemlji, kao dugački tuneli ispod škole Stjepan Supanc. To su bile dvije dugačke tunelske cijevi povezane malim prokopanim prolazom u sredini. U početku je organizacija života u skloništu kao i druge aktivnosti bila u sklopu civilne zaštite, a odgovorni su bili pok. Nikola Papac, Zlatko Menges, Dragutin Berghofer, Tomislav Berendi i Josip Gora. Ja sam bila administrator za vođenje svakodnevne evidencije o ratnoj šteti, stanju u skloništu, ažuriranje popisa dragovoljaca i drugih aktivnosti.

U zgradi škole prekoputa ulaza u tunele, bila je velika prostorija u kojoj smo skladištili hranu koja se sakupljala iz porušenih trgovina po gradu. Sakupljali smo pretežno trajne proizvode poput konzervi i one koji se ne mogu pokvariti kao tijesto, riža, brašno, odnosno, svi takvi proizvodi kojima nije oštećena ambalaža. Ponekad bi u dvorište dolutale svinje pa bi ih naši mesari zaklali, ispekli i zalili u mast jer nije bilo struje za zamrzivače. 

Hranu iz skladišta davali smo ljudima u skloništima i našim braniteljima. Točnije, namirnicama iz ovog skladišta skrbili smo za ukupno oko 2000 ljudi koji su bili smješteni u ovim tunelima iza škole i u drugim skloništima u gradu. Samo u Radićevoj ulici bila su tri veća skloništa, odnosno, tunela ukopana u brdu. Iz svih tih skloništa dolazili su kod nas po hranu ili smo im mi nosili, a pokrivali smo područje od Bećarskog križa do Slavije, područje oko gimnazije i dio Sajmišta. 

Kako su borbe svakim danom postajale sve intenzivnije tako su počeli pristizati ljudi iz svih dijelova grada pa su se tuneli iza škole brzo napunili ljudima, a procjenjujem da ih je sigurno bilo između 400 i 500. Granate su padale svuda uokolo. Strah se sve više uvlačio u ljude, a istovremeno su se smanjivale zalihe hrane i pitke vode. Već davno je potrošena hrana koju su ljudi donijeli sa sobom.  

Svakoga dana radio se popis ljudi u skloništu, dijelila se hrana, jedan kuhani obrok, nekad i suhi – je li se moglo kuhati, ovisilo je o granatama, jer se kuhalo u zgradi škole. 

Na ulazu u desnu stranu skloništa (gledano iz dvorišta), sagrađena je krušna peć pa je naš pekar Gani svakoga dana pekao kruh u obliku lepinja koje smo dijelili i po drugim skloništima. Kvasca nije bilo, ali je Gani svejedno znao napraviti fini mekani kruh. Kako je samo mirisalo kad se pekao!… Šalili smo se da nam zbog dima iz peći i mirisa svježeg kruha otkriva položaj i da će nam dovesti neprijatelje u dvorište. 

 

 

Ljudima koji su živjeli u tunelima pod zemljom najveći je problem bilo održavanje higijene i obavljanje velike i male nužde. Voda se donosila iz obližnjih bunara i dijelila se ljudima tako da je svatko jednom dnevno dobio po jednu do dvije litre. Ta količina vode bila je dostatna samo za piće ali smo dio koristili za pranje, odnosno, brisanje mokrom krpom pa smo se brzo priviknuli na neugodne mirise ljudskih tijela i najposlije kao da više nismo niti osjećali smrad.  

Najopasnije je bilo vršenje velike i male nužde jer se tada moralo izaći van, između zgrade i ulaza u desnu stranu skloništa, gdje su bila tri klimava vanjska toaleta. Često se satima nije moglo otići u toalet jer su neprijateljske granate padale po dvorištu. Jedan čovjek bez noge je poginuo pokušavajući doći do wc-a na štakama, a do večeri nismo mogli doći do njega zbog neprestanog granatiranja, a bio je svega na nekoliko koraka od ulaza u tunel. 

U tunelima smo imali rasvjetu, ali je ona brzo nestala kad smo ostali bez nafte na koju je radio agregat. Tada smo jedno vrijeme koristili baterije, a na kraju smo imali samo svijeće. Pod svjetlom svijeće moj je tata neko vrijeme, u Andrijinom podrumu, šivao od šatorskih krila uniforme za branitelje koji nisu imali nikakve odjeće sa sobom jer nisu bili iz Vukovara, pa je tako prve hlače dobio „Samoborac“, nakon 40 dana nošenja jednih hlača. 

 

 

Gotovo svi smo spavali na drvenim paletama. Bilo je nekoliko kreveta sa madracima na kojima su spavala djeca. Kako je bilo puno ljudi, neki su spavali na stolicama i drvenim klupama za sjedenje. To je bilo užasno. Ujutro bismo se svi budili mokre odjeće zbog velike vlage u tunelima, a ako nisu padale granate, izlazili bismo u dvorište na „sušenje“. 

 

U tunelima je bilo i kroničnih bolesnika pa smo ih svakoga dana vozili do bolnice sa kombijem gospodina Andrije Biroa. Vozili smo ranjenike na previjanje i ostale na terapije, a redovito bismo se vraćali sa izbušenim gumama od gelera granata. Vozilo bi odmah otišlo na krpanje guma i popravak, a onda bi se sutra opet istim odvezli u bolnicu. Već smo bili navikli na zvukove leta i eksplozije projektila pa smo znali procijeniti gdje će pasti granata i tako se uputiti u suprotnom smjeru na izvršenje zadatka. Odlazili smo i u tvornicu „Borovo“ u Borovo naselje jer je zahladilo a ljudi su u tunelima bili u ljetnoj odjeći i obući pa smo im morali nabaviti topliju obuću. Popisali smo brojeve obuće za ljude koji su bili u skloništu, otišli smo u tvornicu Borovo i od tamo smo im donijeli tenisice ili čizme. To je bio pothvat u kojem smo jedva preživjeli, jer je na nas otvorena snajperska vatra kada smo se popeli na 4. kat gdje se nalazilo skladište obuće. Meci su fijukali svuda i samo Bog nas je spasio. Uspjeli smo donijeti obuću, torbe (Startas-roza), džempere i još ponešto što nam se nalazilo na putu. 

Tako iz dana u dan. Svaki dan je bilo sve teže i teže. Svaki dan smo pripremali tablete za smirenje jer smo nekome iz skloništa morali priopćiti da se njihovi voljeni više neće vratiti. Strašni su bili jauci i plač… Pred kraj smo već otupili. Nenormalno je postalo normalno, malo plačeš, malo se smiješ… Morbidne situacije… Više se ne obazireš na eksplozije granata; kad se čuje fijukanje granata, ideš van, a kad je tišina, ne izlaziš. 

U zgradi škole, u jednoj maloj prostoriji koja je bila do ulaza u lijevu stranu tunela, 06.11. poginuo je Ivan Poljak – Sokol, koji mi je netom prije nego ga je pogodio geler kroz prozor, izdiktirao svoje zadnje izvješće upućeno Branku Borkoviću Jastrebu. Ja sam izašla iz prostorije, a on je ostao sjediti u fotelji nasuprot prozora – i kao da je zalutao, taj geler je pogodio Ivana. Ostala je mala rupica u prozorskom staklu, ali velika u našim redovima. Otišao je veliki čovjek. Hvala mu i slava! 

 

Jedina svijetla točka u tom podrumu bilo je vrijeme molitve krunice i Sv. Mise. Fra Branimir Kosec i pater Slavko su služili Sv. Misu, a svakodnevno se molila krunica u 18:00 sati. 

Dana 17.11. nastalo je komešanje. Zavladao je smrtni strah. Šuškalo se da je Vukovar pao. Od tada je svatko bio prepušten sam sebi i donosio odluke kako je mislio da je najbolje. Zapovjedništvo i branitelji sa položaja Sajmište i Stari Vukovar uglavnom su krenuli u proboj, a neki u Vukovarsku bolnicu. 

Ja sam sa većinom civila ostala u tunelima, jer je tu bila i moja baka, s molitvom i potpunim predanjem u Božju volju. Neprijateljski vojnici u sklonište su ušli 18.11. Bili su uniformama JNA i uglavnom mladi vojnici, koji su se činili i sami uplašeni. Vjerojatno nisu očekivali toliko ljudi. U tom skloništu bilo je i Srba. Neki su odmah dali do znanja tko su i što su pa su oni pušteni, a nas Hrvate su izveli na ulicu i u koloni nas uputili prema Veleprometu. Nisam se odvajala od bake do Veleprometa.  

Usput su stajali vojni kamioni i kupili starce, djecu i ostale. Nisam joj dala da ide u kamion. Uz cestu su stajali „domaći“ Srbi i neke su ljude izdvajali iz kolone. Jeziv i sablastan je bio put do Veleprometa. Nismo imali predodžbu kako grad izgleda. Ja sam znala dio do bolnice, jer smo svakodnevno vozili ranjene i hranu, ali ovo je bilo jezivo. Po dolasku u Velepromet baku je odmah izdvojio „komšija“ Slobodan s „Koreje“. Vjerojatno su znali da je ujak odvezen na Ovčaru s ostalima iz bolnice i pitao ju je za zetove, jer smo svi bili u HDZ-u od samog osnutka. Mene su tražili moji susjedi jer sam radila u središnjici HDZ-a u Radničkom domu, do početka postavljanja srpskih barikada. O Veleprometu sada ne mogu pisati. Uglavnom, izvukle smo se i moja baka i ja, a uz pomoć moje male mrvice djevojčice Zdenke. Završila sam u Sremskoj Mitrovici, ali to je druga priča. Bilo je važno izaći živ iz Veleprometa. 

Bogu hvala i slava! 

Snježana Josić r. Žilić