Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel_callback je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel_callback je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel_callback je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel_callback je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel_callback je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Deprecated: Funkcija wp_targeted_link_rel_callback je zastarjela od inačice 6.7.0 bez dostupne alternative. in /home/damir/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114

Piše: Tomislav Čadež

Objavljeno: 14. veljača 2024. 19:20 u Jutarnji list

Mučili su ga u srpskim logorima, ali u njemu nema mržnje: Nitko nikada nije tako pisao o Domovinskom ratu!

Damir Plavšić (rođen u Vukovaru 1969.) studirao je veterinu, agronomiju, ekonomiju, trinaest godina bio je aktivan vojnik, umirovljeni je časnik Hrvatske vojske i pisac. Tvrdi, međutim, da nije književnik i da njegove knjige nisu djelo “pravog” pisca. Upravo me ta njegova skromna procjena vlastita rada najviše privukla da ga čitam. Plavšić piše jasno, precizno, svaki detalj mu je važan, a najbolje se snalazi u prezentu.

Prizori bitke, začudnost umiranja, vonj ruševine, okus straha, boje sjećanja, takve dionice kakve je on ispisao – nije još nitko u našoj književnosti o Domovinskom ratu. Neka poglavlja iz njegova novog romana objavljenog potkraj 2023., u nakladi Udruge branitelja Hrvatski pleter, objavili smo na portalu Jutarnjeg lista u četiri nastavka u studenom 2020. Sad je cjelina zaokružena i “Bitka za Vukovar, ratnici u trapericama i tenisicama” čeka čitatelje. Budući da je naklada mala, a izdavač gotovo bizaran, knjige i nema u knjižarama, nego se jedino može naručiti putem piščeve stranice na Facebooku.

Piše se već, eto, desetljećima o toj našoj književnosti na temu Domovinskog rata, no još nema nekoga općeprihvaćenog termina za nju. Dakako, prije svega, književnost može biti jedino antiratna, a štivo koje zagovara rat jest propaganda, znači u najboljem slučaju kvaziknjiževnost. Znači, svaka prava “ratna” književnost zapravo je antiratna, a iskazima koji rat slave ne treba se niti zamarati. Osobito, dakle, mjesto u književnosti iz Domovinskog rata uzima vukovarska tematika, kojoj, dakle, pripada i Plavšić.

Teoretičarka književnosti, akademkinja Dubravka Oraić Tolić , cijelo razdoblje naziva “ratna trauma u hrvatskoj književnosti i umjetnosti na prijelazu 20. i 21. stoljeća”, a posebno mjesto zauzima “pamćenje Vukovara”. Razlikuje tri tipa pamćenja ratne traume u književnosti: pamćenje neposrednih svjedoka, kakav je Siniša Glavašević ili, eto, Damir Plavšić , pamćenje posrednih svjedoka, kakvi su, recimo, Antun Šoljan ili Pavao Pavličić te svjedočanstva o svjedočanstvima.

“Protusrpska književnost”

Hrvatska renesansna književnost razvija se u sjeni turskih osvajanja te je dobrim dijelom usmjerena protiv njih, u prozi, pjesmi i dramama podjednako. Njezin skupni naziv jest protuturska književnost ili antiturcica. Možda je najpoznatije djelo “Molitva suprotiva Turkom” Marka Marulića , nastalo po uzoru na “Elegiju o pustošenju Šibenskog polja” Jurja Šižgorića , od kojeg je Marulić preuzeo primjere zlodjela. Tom je pjesmom utjecao na Petra Zoranića dok je napisao “Planine”, prvi hrvatski roman, a utjecao je i na Petra Lucića , koji piše svoju “Molitvu Bogu protiv Turkov”.

Ukratko, možemo li analogno nazvati cijelu tu našu suvremenu književnost ratne traume protusrpskom književnošću? Plavšić je, primjerice, slično pobožan kako su bili pobožni renesansni pisci, i on zaziva Boga u pomoć protiv razaranja i pustošenja koje donose osvajači s istoka. Dakako, u današnje vrijeme termin “protusrpska književnost” jest apsolutno neprihvatljiv jer sugerira da je posrijedi ona već spomenuta ratna propaganda, no ne znači da zapravo nije istinita. Prije ove, Plavšić je godine 1994. objavio dokumentarnu novelu “Zapisi iz srpskih logora”, pisao sam još tada o njoj. Druga njegova knjiga vukovarske ratne traume, “Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele”, objavljena je 2015. te je ovom dovršio trilogiju. Nisu, dakle, grad ubijali Marsijanci po nalogu iz Marsa.

“Bitka za Vukovar” jest, dakle, svjedočenje iz prvog lica o vukovarskojb ratnoj traumi od prvog do posljednjeg, ili, bolje, današnjeg dana. Pripovjedač jest, dakle, akter od prvog ispaljenog metka do srpskog logora, u kojem ga muče, kao i ostale zarobljenike. Lišen je bilo kakve mržnje te, rekao bih, mirno opisuje i neopisivo. Jedino veću traumu donosi godine 2011. objavljen roman Marijana Gubine “260 dana”, u kojem pripovjedač, desetogodišnjak, opisuje, isto lišen kakve mržnje, kako su ga pod srpskom okupacijom tukli, zlostavljali i na koncu pretvorili u robu.

Slike koje izviru iz teksta

Plavšićev roman ilustriran je s mnogo fotografija iz ratnog Vukovara, na nekima je i on, na drugim ruševinama, njegovim suborcima, tu su i fotografije raznih predmeta, pa i dijelova tijela kao “predmeta”, primjerice stopala nakon tjedna u čizmama, te se cijela knjiga, rekao bih, nepotrebno širi u slikovnicu. Naime, slike koje izviru iz teksta mnogo su konkretnije, traju dulje i više nose. Naime, Plavšić je majstor opisa, majstorski njegov autorski pripovjedač prelazi nevidljivom šavom u sveznajućega. Evo jednog takvog primjera, koji je metonimija za cijeli rukopis:

“Zabljesnuo nas je nevjerojatan prizor, a kako smo zbog garaže zaštićeni od pogleda s neprijateljske linije, neko vrijeme u tišini samo stojimo i gledamo. U kutu između zida susjedne kuće i ulaza u garažu nalazi se polomljen i raščupan, od eksplozije granata, ružin grm , a na jedinoj preostaloj, slomljenoj cvjetnoj stapki visi ružin pupoljak žarkocrvene boje. Posebnu ljepotu cvijetu daje inje koje prekriva rubove latica, a upravo se taj lijepi pupoljak nadvija nad Karlovu glavu s pola metra visine. Zemlja i podnožje ružina grma prekriveni su crvenim, smeđe -crvenim i crveno-zelenim listovima japanskog crvenolisnog ukrasnog javora, koje je odnekud donio vjetar i ostavio baš u ovom kutu. Raznobojno lišće samo je na rubovima prekriveno injem, pa ljepota boja lišća još više dolazi do izražaja s tim bijelim rubovima. Karlovo tijelo kao da leži na nekakvom odru, a glava na jastuku od lijepoga crvenog lišća. Njegova kosa, obrve, trepavice, brkovi i brada prekriveni su injem, a na pamučnom kaputu bijele se rubovi kragne, džepova, rukava, dugmad i pokoji končić pamučnih niti koji strši iz kaputa.”

Ima nečeg, rekao bih, japanskog u Plavšićevu pripovijedanju, stanovite mirnoće u susretu sa smrću, njegova temeljitost u opisu ploda je susprezanja, a ne širenja ega. Teško je to štivo. Ne možeš takvu knjigu pročitati, što se kaže, od šuba. Potrebne su stanke, da čovjek razmisli što mu se dogodilo dok je čitao. Što se dogodilo piscu. I je li sve to moguće?

Naravno da je moguće, no što je koja Plavšićeva epizoda više stvarna, to se više doima i kao literatura. Primjerice, priča o jednoj lutki iz izloga, koja prelazi iz prijateljske u neprijateljske ruke i pati, zapravo, kao da zaista nije od plastike, nego od krvi i mesa.

Piše za Jutarnji list : Tomislav Čadež

Objavljeno: 14. veljača 2024. 19:20 u Jutarnji list pogledaj članak