Braniteljica Jasna Pirić, izvor privatni arhiv, Jasna Pirić

Heroina obrane Nuštra, Jasna Pirić, bila je hrabrija od mnogih muškaraca. Izvodila je akcije iza neprijateljskih linija, izvlačila je ranjenike, a stražu na isturenom položaju držala je sama sa dva psa i svinjom Uškom

10.03.2024.

Autor: Damir Plavšić

Jasna Pirić rođena je u selu Nuštar, gdje je završila osnovnu školu, a onda se zaposlila i jedno je vrijeme radila u kombinatu obuće „Borovo“ u Borovu naselju, da bi prije početka rata radila na poljoprivrednoj ekonomiji „Henrikovci“. 06. srpnja 1991. godine radeći u polju, u blizini srpskog sela Pačetin, napali su ih četnici koji su pretukli muške radnike, a tri žene su vrijeđali, grubo ih pipali i sa njih trgali odjeću. Nakon premlaćivanja i mučenja oduzeli su im traktore i ostalu mehanizaciju, a radnike su uz udarce otjerali sa njive. Jasna je bila toliko ljuta da je sjela na svoj bicikl i odvezla se direktno u zapovjedništvo seoskih straža i tamo je zahtijevala od Ivana Sesara, tadašnjeg zapovjednika, da ju odmah primi u vojsku (tada – „seoske straže“). S obzirom da se mnogi muškarci nisu uključili u seoske straže, Sesar i ostali ljudi koji su bili u zapovjedništvu „zabezeknuli“ su se, a Sesar ju je upitao „A što da radim s tobom?“.
Jasna mu je odgovorila: „Daj mi pušku!“. Na to joj je on odgovorio: „Pa nemam ni za muškarce!“. Jasna mu je kazala: „Ako netko pogine, onda je ta puška moja!“. Ostali muškarci počeli su se smijati na Jasnin odgovor, a onda je jedan od njih u ruke uzeo Zastava automatsku pušku sa preklopnim kundakom, za dvije minute ju je rastavio, a za tri ju je sastavio i onda ju je dao Jasni. Kazao joj je: „Kad ju rastaviš i ponovno sastaviš, dat ćeš mi da probam ispaliti metak. Ako ispali metak, imat ćeš pušku, a ako ne ispali metak, nemaš pušku“. Jasna je pušku rastavljala tri sata, a još duže ju je sastavljala i poslije toga više nikada nije zaboravila rastaviti i sastaviti pušku. Tako je dobila svoju pušku i nikada se u ratu od nje nije odvajala.

fotografija iz filma „Vinkovci 1991 Nuštar“, autora kaspar969, youtube

Htjeli su se riješiti Jasne pa su joj zapovijedali da kuha kave, ali je ona to odbila, kazavši: „Ja da sam htjela kuhati kave i čistiti bila bih doma i ne bih došla kod vas, a vi ako želite kavu idite svojim kućama!“. Onda su Jasnu, nadajući se da će se uplašiti i sama odustati, rasporedili da čuva stražu na najistureniji položaj „Sveta Ana“ prema srpskom selu Pačetinu, ali ni to nije pomoglo. Jasna je bila odlučna ostati u vojsci i osvetiti se četnicima za mučenje i poniženje koje je doživjela. Ničega se nije bojala, već se uvijek javljala za najopasnije akcije. Tako je sudjelovala i u akciji kada su branitelji Nuštra željeli ispaliti protugradne rakete na šumu u blizini srpskog sela Pačetin gdje im je bio pozicioniran višecijevni raketni bacač. Od tri ispaljene rakete jedna je pala ispod rijeke Vuke, a dvije su im se vratile kao bumerang pa su svi poskakali u zaklone da ne nastradaju od vlastitih raketa. Jasna je znala da se sprema napad na selo pa je naučila kako se prave Molotovljevi kokteli, pucala je iz mitraljeza i drugih oružja, zanimale su je improvizirane bombe i mine…

Dok je Jasna redovito odlazila na straže, njena je kćer, onda stara osam godina, živjela sa djedom i bakom u kući na početku sela kod groblja, a u smjeru srpskog sela Bršadin. Kasnije se u obranu sela uključio i Jasnin suprug, ali su Jasna i on bili u različitim desetinama. Nakon što su pali Marinci 01. listopada, Jasna je bila na isturenom položaju prema selu Cerić u kojem su se vodile borbe još jedan dan pa je i Cerić pao 02. listopada. Istoga dana neprijateljska srpska vojska u naletu je sa tenkovima produžila dalje i ušli su u selo Nuštar.

Jasna je sa svojim suborcima pucala i bacala Molotovljeve koktele, a srpska vojska, kada je naišla na otpor, od straha se iz sela Nuštar povukla. Vjerojatno su mislili da se sva Hrvatska vojska iz Marinaca, Cerića i Nuštra sada okupila u Nuštru i bojali su se nastaviti prodor (tada je u Nuštru bilo samo 88 branitelja). Bez obzira što je pružen otpor, a srpske neprijateljske snage započele povlačenje, branitelji Nuštra dobivaju zapovijed da se povuku iz tog sela. Svi napuštaju Nuštar, a Jasna je bila ljuta jer se nije htjela povući iz sela bez razumnog razloga, tim više što se srpska vojska upravo sama povlačila. Na izlazu iz Nuštra u smjeru Vinkovaca, zavezala je dvije vodovodne cijevi za prometne znakove i na njih je postavila hrvatske zastave. Jednu od te dvije zastave čuva dan danas.

fotografija iz filma „Zaboravljena bitka Nuštar ’91 1. dio (dokumentarni film)“, autora PNJS Productions, youtube

Protiv njene volje ubacili su je u automobil i odvezli ju u selo Ivankovo. Po dolasku u Ivankovo htjeli su Jasni oduzeti pušku ali ona nije dala već se okrenula i krenula pješke natrag u Nuštar. Kad je to vidio njen suprug, posudio je automobil od prijatelja pa se sa vratio u Nuštar sa još jednim braniteljem, braniteljicom Zlatom Đerek koja od prvog dana s oružjem u rukama brani Nuštar i Jasnom.

Zaustavili su automobil na ulazu u Nuštar jer se nisu usudili voziti dalje pa je Jasna izašla van i sama je krenula u mrkloj noći, glavnom ulicom, prema majčinoj kući na drugom kraju sela vidjeti je li njena kćer još tamo ili je evakuirana. Došla je do kuće kraj groblja i vidjevši da je kuća zaključana, a što je značilo da joj je kćer evakuirana, pošla je drugim putem gdje su bili hrvatski položaji. Nigdje nije bilo nikoga, a posvuda okolo ležale su puške i vojna oprema koje su odbacili branitelji kada su se povlačili iz sela. Jasna se vratila u svoju kuću i tu je srela jednog mještanina Marka koji je lutao selom jer nije znao da su se svi povukli iz Nuštra.

Povela je Marka i došli su u njenu kuću na izlazu iz sela u smjeru Vinkovaca, a tamo su im se pridružili suprug, još jedan branitelj i Zlata Đerek pa su svi tu otišli na počinak. Oko četiri sata ujutro dolazi njen zapovjednik Kekez i poručuje im da odu na položaje te da usput pokupe odbačeno naoružanje i do položaja ga odnesu. Tog jutra, 03. listopada, svi su se branitelji vratili u Nuštar i stabilizirali su obranu, ali su srpske neprijateljske snage opet pokušale proboj iz pravca Henrikovaca na „žutu zemlju“ i tada pogiba prvi zapovjednik Jasninog voda, Tuna Ereš. U napadu na Nuštar, tenk M-84 je protutnjio do centra sela i tu su ga dočekale dvije grupe branitelja koje su ga zaustavile pogodivši ga u uljne rezervoare. Vojnici iz tenka su pobjegli, a tenk je ostao zaglavljen na stepenicama i radio je dok nije ostao bez goriva. Nakon pruženog otpora branitelja Nuštra i teških borbi, ostali tenkovi i neprijateljsko pješaštvo brzo su se povukli iz sela.

4.  listopada nastala je „gluha“ tišina, nije ispaljen nijedan metak. Toga dana doprema se protuoklopno naoružanje i streljivo te dolaze skupine Osječana i ostalih dragovoljaca na ispomoć obrani Nuštra. Oko pet sati ujutro, 05. listopada, započelo je masovno granatiranje Nuštra iz svih raspoloživih topničkih i raketnih sustava, a nakon toga na selo je krenuo tenkovsko-pješački napad. Jasna se bori sa svojim suborcima sa položaja kraj nuštarskog groblja na početku sela, a kako neprijatelju nanose gubitke tako i polako uzmiču prema centru sela. Tijekom prodora srpskih neprijateljskih snaga prema centru sela, četnici i rezervisti odmah ubijaju civile koji su ostali po kućama, većinom starije i teško pokretne ljude. Srpske su se snage uspjele probiti sve do crkve u centru sela, a onda su poslije pretrpljenih znatnih gubitaka u ljudstvu i tehnici (uništeno je osam tenkova i četiri oklopnih transportera) iz sela su se povukli. To je bio zadnji tenkovsko-pješački napad na selo, ali je selo poslije toga gotovo svakodnevno granatirano sve do dolaska UMPROFOR-a.

fotografija iz filma „Zaboravljena bitka Nuštar ’91 2. dio (dokumentarni film)“, autora PNJS Productions, youtube