Civili u Vukovarskim podzemnim tunelima, autor crteža: Nenad Barinić
Kako je više od 2.000 Vukovaraca živjelo tijekom bitke za obranu Vukovara u TAJNIM TUNELIMA koji se prostiru ispod grada Vukovara. Svjedoči Snježana Josić, rođena Žilić.
Autor teksta: Damir Plavšić, 17. ožujka 2024. godine
Snježana Josić na Vukovarskom vodotornju, privatni arhiv, Snježana Josić
Kako su se približavali prvi višestranački izbori u Hrvatskoj tako je inicijativni odbor za osnivanje stranke HDZ, negdje u studenom ili prosincu 1989. godine, počeo okupljati istomišljenike. Bilo je tako uzbudljivo, primamljivo i pozitivno ulaziti u nešto novo što bi nam trebalo donijeti bolju budućnost u našoj Hrvatskoj. Tada sam imala osamnaest godina; bila sam punoljetna, imala sam puno snova, ideala i energije. Učlanila sam se u HDZ i prihvaćala sve zadatke bez razmišljanja o posljedicama kojih je kasnije bilo mnogo. 1990. godine prošao je referendum o samostalnosti Republike Hrvatske. Već tada se znalo i u mojoj ulici i u Gradu tko je što po nacionalnosti i uvjerenjima. Svi su se opredijelili na jednu ili drugu stranu, jer su već počele razne aktivnosti, a posebno nakon postavljanja srpskih barikada u Borovu Selu.
Snježana Josić u narodnoj nošnji prije rata, privatni arhiv, Snježana Josić
Gospodin Andrija Biro je imao vinski podrum u zemlji, u brdu ispod škole Stjepan Supanc. Bilo nas je tu puno. Prvo smo bili u kući, a onda kada bi se oglasila sirena za opću opasnost, sklonili bi se u podrum, a prije svih nas mačak Marko. Kad bi vidjeli njega da bježi prema podrumu, znali smo da moramo i mi iako još nije bilo zvuka sirene.
Andrija Biro ispred svog vinskog podruma u kojem su tijekom rata živjeli civili, autor fotografije: Damir Plavšić
Andrija Biro u svom vinskom podrumu u kojem su tijekom rata živjeli civili, autor fotografije: Damir Plavšić
Snježana Josić sa svojim ocem prije rata, privatni arhiv, Snježana Josić
Desni krak velikog dvojnog tunela (iza zgrade MUP-a Vukovar) u kojem su tijekom rata živjeli civili, autor fotografije: Damir Plavšić
Hranu iz skladišta davali smo ljudima u skloništima i našim braniteljima. Točnije, namirnicama iz ovog skladišta skrbili smo za ukupno oko 2000 ljudi koji su bili smješteni u ovim tunelima iza škole i u drugim skloništima u gradu. Samo u Radićevoj ulici bila su tri veća skloništa, odnosno, tunela ukopana u brdu. Iz svih tih skloništa dolazili su kod nas po hranu ili smo im mi nosili, a pokrivali smo područje od Bećarskog križa do Slavije, područje oko gimnazije i dio Sajmišta.
Kako su borbe svakim danom postajale sve intenzivnije tako su počeli pristizati ljudi iz svih dijelova grada pa su se tuneli iza škole brzo napunili ljudima, a procjenjujem da ih je sigurno bilo između 400 i 500. Granate su padale svuda uokolo. Strah se sve više uvlačio u ljude, a istovremeno su se smanjivale zalihe hrane i pitke vode. Već davno je potrošena hrana koju su ljudi donijeli sa sobom.
Svakoga dana radio se popis ljudi u skloništu, dijelila se hrana, jedan kuhani obrok, nekad i suhi – je li se moglo kuhati, ovisilo je o granatama, jer se kuhalo u zgradi škole.
Na ulazu u desnu stranu skloništa (gledano iz dvorišta), sagrađena je krušna peć pa je naš pekar Gani svakoga dana pekao kruh u obliku lepinja koje smo dijelili i po drugim skloništima. Kvasca nije bilo, ali je Gani svejedno znao napraviti fini mekani kruh. Kako je samo mirisalo kad se pekao!… Šalili smo se da nam zbog dima iz peći i mirisa svježeg kruha otkriva položaj i da će nam dovesti neprijatelje u dvorište.
Krušna peć na ulazu u desni krak dvojnog tunela (iza zgrade MUP-a Vukovar), autor fotografije: Damir Plavšić
Najopasnije je bilo vršenje velike i male nužde jer se tada moralo izaći van, između zgrade i ulaza u desnu stranu skloništa, gdje su bila tri klimava vanjska toaleta. Često se satima nije moglo otići u toalet jer su neprijateljske granate padale po dvorištu. Jedan čovjek bez noge je poginuo pokušavajući doći do wc-a na štakama, a do večeri nismo mogli doći do njega zbog neprestanog granatiranja, a bio je svega na nekoliko koraka od ulaza u tunel.
Prolaz koji spaja dva kraka tunela, autor fotografije: Damir Plavšić
Ivan Menges probija se kroz prolaz koji spaja dva kraka tunela, autor fotografije: Damir Plavšić
Ostaci drvenih paleta na kojima su u tunelima spavali civili, autor fotografije: Damir Plavšić
Tako iz dana u dan. Svaki dan je bilo sve teže i teže. Svaki dan smo pripremali tablete za smirenje jer smo nekome iz skloništa morali priopćiti da se njihovi voljeni više neće vratiti. Strašni su bili jauci i plač… Pred kraj smo već otupili. Nenormalno je postalo normalno, malo plačeš, malo se smiješ… Morbidne situacije… Više se ne obazireš na eksplozije granata; kad se čuje fijukanje granata, ideš van, a kad je tišina, ne izlaziš.
U zgradi škole, u jednoj maloj prostoriji koja je bila do ulaza u lijevu stranu tunela, 06.11. poginuo je Ivan Poljak – Sokol, koji mi je netom prije nego ga je pogodio geler kroz prozor, izdiktirao svoje zadnje izvješće upućeno Branku Borkoviću Jastrebu. Ja sam izašla iz prostorije, a on je ostao sjediti u fotelji nasuprot prozora – i kao da je zalutao, taj geler je pogodio Ivana. Ostala je mala rupica u prozorskom staklu, ali velika u našim redovima. Otišao je veliki čovjek. Hvala mu i slava!
Zapovjednik Sajmišta Ivan Poljak, privatni arhiv: Željko Poljak
Dana 17.11. nastalo je komešanje. Zavladao je smrtni strah. Šuškalo se da je Vukovar pao. Od tada je svatko bio prepušten sam sebi i donosio odluke kako je mislio da je najbolje. Zapovjedništvo i branitelji sa položaja Sajmište i Stari Vukovar uglavnom su krenuli u proboj, a neki u Vukovarsku bolnicu.
Ja sam sa većinom civila ostala u tunelima, jer je tu bila i moja baka, s molitvom i potpunim predanjem u Božju volju. Neprijateljski vojnici u sklonište su ušli 18.11. Bili su uniformama JNA i uglavnom mladi vojnici, koji su se činili i sami uplašeni. Vjerojatno nisu očekivali toliko ljudi. U tom skloništu bilo je i Srba. Neki su odmah dali do znanja tko su i što su pa su oni pušteni, a nas Hrvate su izveli na ulicu i u koloni nas uputili prema Veleprometu. Nisam se odvajala od bake do Veleprometa.
„Velepromet“ Vukovar, Snježana Josić drži djevojčicu Zdenku, autor fotografije: nepoznat, izvor: internet
Bogu hvala i slava!
Snježana Josić r. Žilić