Priča o vukovarskom ratniku Milenku Biliću koji je sa svojim suborcima branio Dom tehnike - istureni položaja u Borovu Naselju. - BITKA ZA VUKOVAR

Milenko Bilić, branitelj „Doma tehnike“, Borovo naselje, autor fotografije: Damir Plavšić

Autor teksta: Damir Plavšić, 6.travnja 2024. godine

Priča o vukovarskom ratniku Milenku Biliću koji je sa svojim suborcima branio Dom tehnike – istureni položaja u Borovu Naselju.

Milenko Bilić rođen je 1. siječnja 1972. godine u Vinkovcima. Živio je u Starim Mikanovcima gdje je završio osnovnu, a u Vinkovcima je završio srednju školu. 19. ožujka 1991. godine odazvao se pozivu JNA i otišao na služenje vojnoga roka u Uroševac na Kosovu. Tamo ga je na razgovor pozvao jedan poručnik koji je poznavao njega i njegovog oca i ponudio mu je pomoć oko bijega iz JNA. Dan prije zakletve, 5. travnja.1991. godine, poručnik ga je izveo iz vojarne i dao mu stari remen za odoru kakav je nosila starija vojska, a uzima njegov novi remen koji bi ga mogao odati kao mladog vojnika. Također je Milenku dao dvije tisuće dinara i potvrdu za izlazak iz vojarne. Upozorio je Milenka da potvrdu ne pokazuje nikome, a ako ga zaustavi vojna policija da im treba kazati kako ide na nagradno odsustvo u trajanju od sedam dana. Milenko je putovao jednim vlakom od Uroševca do Prištine, a drugim do Beograda. Na beogradskom kolodvoru sve je pisano na ćirilici pa je Milenko imao teškoće oko pronalaska vlaka koji je vozio prema Vinkovcima, ali uz pomoć dvojice suputnika koji su također bili vojnici JNA, pronašao su vlak. Čekajući da vlak krene, na kolodvoru je vidio veliki broj četnika sa dugim, raščupanim bradama koji su na glavi nosili „šajkače“ sa „kokardama“. Iznenadilo ga je što su se takvi nesmetano šetali kolodvorom pored policajaca koji uopće nisu reagirali.

Vlak je stigao u Vinkovce, a Milenko je tek tada osjetio olakšanje i veliku radost jer je napokon bio siguran u svojoj Hrvatskoj i u svojim Vinkovcima. Odmah po izlasku iz vagona, nekoliko muškaraca ga je napalo i počelo nemilice tući, uz povike „TI BI PUCAO NA VINKOVCE…! Udari ga!“. Milenko je uspio udahnuti i viknuo je: “Ja sam pobjegao iz vojske!“, a jedan snažan čovjek odmah ga je upitao: „Koliko si dugo u JNA?“. Milenko mu je kroz suze odgovorio: „Devetnaest dana!“, a ovaj mu odmah uzvratio: „Lažeš, majku ti je*em!“. Milenko je na to glasno objasnio: „Danas mi je trebala biti zakletva, pobjegao sam, ja sam iz MIKANOVACA!“.

U tom trenutku se pojavio gospodin Mato, otac Milenkovog školskog prijatelja, pa ga zagrljajem počeo štititi od udaraca. Situacija se najzad smirila, ljudi su prestali sa udaranjem, a onaj krupniji muškarac koji je Milenka najviše i najjače udarao, grubim glasom zapovjedio je: „Skidaj tu odoru JNA sa sebe!“. Milenko je na to odmah svukao odoru i ostao stajati u gaćama i majici, a tek onda mu je taj čovjek dodao maramicu i normalnim glasom rekao da ju pritisne na usta jer mu je obilno tekla krv. Tada je zapovjedio Milenku da krene sa njima do njihovog automobila „Stojadina“, ali umjesto u Mikanovce, oni su ga odvezli u bolnicu.

U bolnici mu je sa tri šava zašivena gornja usna te su mu sanirane ostale ozljede, i tek potom ljudi koji su ga pretukli Milenka su odvezli u Mikanovce. Milenko je mislio da kući neće zateći svoje roditelje jer su sigurno krenuli u Uroševac prisustvovati njegovoj zakletvi, ali kad je automobil parkirao ispred kuće, i kad je zajedno sa ljudima koji su ga pretukli ušao u kuću svojih roditelja, tamo ih je zatekao. Naime, onaj poručnik koji mu je omogućio vratiti se u Hrvatsku, u međuvremenu je njegovim roditeljima poslao telegram sa porukom „Ne krećite nikuda, ja dolazim kući.“, tako da su ovi ostali i s nestrpljenjem čekali na sinov povratak. Taj poručnik je spasio mnogo Hrvata, a danas je general Hrvatske vojske u mirovini.

Sljedećeg jutra Milenko odlazi u policiju, gdje mu govore da mu oni ne mogu dati zaštitu od progona vojne policije zbog dezerterstva, nego da se sam mora sakrivati. Vojna policija JNA dolazila je u nekoliko navrata po Milenka ali obitelj je kapiju držala zaključanom tako da ovi nisu mogli ući u dvorište i kuću. Nakon tjedan dana Milenko odlazi u policiju i dragovoljno se prijavljuje za sudjelovanje u obrani Hrvatske pa 6. travnja 1991. godine postaje pričuvni policajac.

Milenko Bilić, pripadnik Hrvatske policije, privatni arhiv, Milenko Bilić

Odmah po osnutku Zbora narodne garde, 28. lipnja 1991. godine, prelazi u vojsku i mijenja policijsku sa maskirnom vojničkom odorom. Do 4. rujna 1991. godine sudjeluje u vojnim akcijama u Vinkovcima (u kvartu Mala Bosna te ulici Bana Josipa Jelačića), u Nuštru i Bogdanovcima, ovisno o tome gdje bi mu bilo zapovjeđeno da ode. Zapovjednik njegove postrojbe 4. rujna 1991. godine upitao je za trideset dragovoljaca, a Milenko se odmah prijavio niti ne pitajući kuda se ide. Kad se našao pred autobusom, Milenko je upitao vozača: „Kuda nas voziš?“, a ovaj mu je odgovorio kroz osmijeh: „Pratim policiju, gledaj!“. Ispred njih se naime vozio policijski automobil a autobus je vozio iza njih prvo kroz Nuštar, a onda Marince i Bogdanovce, da bi na kraju skrenuli na poljski put poznatiji kao „Kukuruzni put“.

Svuda uokolo bili su iskopani rovovi u kojima su ležali naši vojnici, a onda su stigli u Vukovar. Milenko dotad nikada nije bio u Vukovaru pa mu je mjesto u kojem su se nalazili bilo nepoznato. Kada se autobus zaustavio, netko mu je rekao da se nalaze u Borovu Naselju. Tamo su ih rasporedili u nekoliko grupa, a Milenkova je raspoređena na „Dom tehnike“, istureni položaj prema Borovu Selu. Po dolasku na položaj, Milenka je odmah šokirao prizor u kojem su ih dočekali mladići odjeveni u civilnu odjeću koji su u rukama držali ručno rađene puške ili stare puške M-48, ruske „špagine“ ili njemačke „šmajsere“. Dok je Milenko na sebi nosio maskirnu odoru, suborci kod Doma tehnike nosili su trenirke, traperice, majice i jakne, a na nogama tenisice ili cipele.

Primio ih je zapovjednik Zoran Šipoš koji se predstavio i upoznao ih je sa položajem koji će braniti zajedno sa ostalim suborcima (sveukupno 26 branitelja). Kako se ratni sukob rasplamsavao, kod Doma tehnike su se sve češće vodile borbe pa Milenko navodi da su ih na tom položaju gađali svim raspoloživim oružjem sa kopna, iz zraka te sa vojnih brodova sa Dunava.

Zapovjednik „Doma tehnike“ Zoran Šipoš sa svojom suprugom Jasnom Šipoš, izvor: internet

Pogledajte film: (Serijal „Oči u oči sa Herojima Vukovara“, 1. Video, Milenko Bilić govori o Domu tehnike)

14.rujna 1991. godine napokon je na Dom tehnike stiglo moderno naoružanje i streljivo, što je silno obradovalo i ohrabrilo branitelje toga položaja. Već sljedećeg dana uslijedio je veliki tenkovsko-pješački napad iz smjera Borova Sela uz prethodnu topničku vatru po Domu tehnike iz topova sa kopna i sa brodova. Branitelji Doma tehnike pružili su žestoki otpor i Srbo-četnički napad je propao, poslije čega je uslijedilo njihovo bježanje nazad u Borovo Selo. Neprijatelji su iza sebe ostavili veliki broj poginulih vojnika.

Jedan od najtežih napada dogodio se 16. listopada 1991. godine, a noć prije doslovno se tresla zemlja od tenkova i ostalih oklopnih vozila koji su se kretali srpskim uporištem Borovom Selom. Toga 16. listopada prvo je odmah ujutro započeo topnički napad, a potom i tenkovsko-pješački. U smjeru Doma tehnike je krenulo nekoliko tenkova sa velikim brojem vojnika, a dok su neprijateljski tenkovi razbijali barikadu, branitelji su pucali po njihovim vojnicima. Milenko je sa svojim suborcima, Oliverom i „Rambom“, pokupio sanduk sa ručnim protutenkovskim kumulativnim bombama, uz njih je zauzeo položaj bočno od ceste pa su zajedno bombe pobacali po tenkovima. Pucnjava iz pješačkog naoružanja postaje sve rjeđa jer branitelji ostaju bez streljiva, a tenkovi se u jednom trenutku počinju ubrzano povlačiti prema Borovu Selu. Milenko se prisjeća da je podigao glavu preko betonskog temelja da vidi što se događa i tada svjedočio stravičnom prizoru: na cesti i po polju koji povezuju Dom tehnike sa Borovim Selom na sve strane ležali su ranjeni i poginuli neprijateljski vojnici i četnici, a tenkovi u žurnom povlačenju prelazili su preko tih ljudi ne obazirući se na to što je među njima bilo još živih ljudi. Kada je napad završio, zapovjednik Zoran Šipoš je preko Motorole kontaktirao neprijateljskog zapovjednika i kazao mu je da dođu pokupiti svoje mrtve i ranjene vojnike, ali oni su to odbili. Noć koja je tada nastupila bila je posebno mračna i zlokobna jer u njoj su se mogli čuti posljednji vapaji za pomoć umirućih neprijateljskih vojnika.

Zoran Šipoš zapovjedio je da se tijekom noći pođe uz obalu rijeke Dunav do prostora između Doma tehnike i Borova Sela te da se od poginulih neprijateljskih vojnika pokupi oružje i streljivo. Milenko naglašava da je bilo mučno gledati toliko mrtvih tijela i sa njih skidati naoružanje, ali to je bio jedini način da se popune naše zalihe. Do jutra su branitelji Doma tehnike tri puta odlazili na to mjesto te su prikupili znatne količine naoružanja, opreme i streljiva.

Sutradan oko jedanaest ujutro na tom su se prostoru pojavili civili iz Borova Sela sa traktorima, konjskim zapregama i jednom Škodom „Favorit“ koja je za sobom vukla veliku auto-prikolicu bez stranica. Prvi je u toj koloni hodao jedan civil držeći u ruci bijelu zastavu, a kada je došao na polje vikao je da ne pucamo jer će pokupiti svoje mrtve i ranjene. Malo kasnije iz Borova Sela došla je i vojna kampanjola, sa upaljenim plavim rotirajućim svjetlima, koja se zaustavila blizu Doma tehnike. Iz nje je izašao kapetan JNA uz dva vojna policajca i tražio je zapovjednika Zorana Šipoša. Kada je Šipoš izašao van, kapetan JNA je zapovjednim tonom zahtijevao da se vrati sve oružje i streljivo koje su tijekom noći pokupili naši suborci. Na to mu je „Mali Rambo“, koji je stajao do Šipoša odgovorio: „Slušaj! Oružje ćemo zadržati, a streljivo ćemo vam vratiti preko nišana“. Na to se kapetan vidno ljut okrenuo i sa kampanjolom otišao nazad u Borovo Selo.

Napadi na Borovo naselje i Dom tehnike svakim su danom postajali sve intenzivniji, a naši su branitelji često ostajali bez streljiva koje su tijekom noći uzimali od poginulih neprijateljskih vojnika. 12. studenoga presječena je komunikacija sa Vukovarom i od tada je Borovo Naselje u potpunom okruženju. Kada su glavni zapovjednici Borova Naselja otišli u proboj, u noći sa 12. na 13. studenoga, branitelji su se postupno počeli povlačiti prema tvornici obuće „Borovo“. Milenko napominje da neprijatelji nikada nisu osvojili Dom tehnike, a branitelji toga položaja su se povukli prema tvornici Borovo tek kada su pale sve okolne linije pa je postojala opasnost da padnu u okruženje.

16.studenoga 1991. godine skupina od 36 branitelja i civila, među kojima je bio i Milenko, donosi odluku da krenu u proboj prema Vinkovcima. U grupi je bilo šest branitelja sa oružjem, a ostali su bili pokretni ranjenici, žene i djeca. Prije polaska svi su kleknuli i pomolili su se Bogu da ih čuva na ovome smrtonosnom putu prema slobodi. Milenko se sjeća da je noć bila tamna i tiha, a svuda uokolo su gorjele kuće. Kolona je krenula prema Priljevu, a onda su preko drvenog mosta prešli staru Vuku, obišli su naselje Lužac i krenuli prema Bogdanovcima. Došavši pred Bogdanovce u kojima je još uvijek gorjela pokoja kuća, zastali su da se dogovore hoće li nastavili prema Marincima i dalje prema Nuštru ili prema Jankovcima pa direktno u Vinkovce. Odlučili su da krenu lijevo prema Jankovcima pa su obišli Bogdanovce i nastavili hodati do jutra, a onda su opet zastali i dogovorili se da nastave hodati dalje i po danu. Došli su do poljskoga puta „šljunčare“ koji je vjerojatno napravio i koristio „Vupik“ Vukovar, ali ga nisu mogli pretrčati jer su svako malo putem prolazili traktori, kamioni, automobili pa čak i konjske zaprege, svi natovareni ukradenim stvarima iz sela Bogdanovci.

Kada su svi uspjeli pretrčati cestu, nastavili su hodati između sela Marinci i šume Jankovačka Dubrava u smjeru Vinkovaca. Bili su promrzli, gladni i žedni, ali su svejedno nastavili hodati i u drugoj noći kroz kukuruzno polje i konačno su se približili Vinkovcima. U jednom trenutku kroz noć se prolomio uzvik „Stoj!“. Kolona se na to zaustavila, branitelji su podigli puške spremni zapucati, ali onda su začuli riječi: „Ovdje je HOS, ne bojte se!“. Prišao im je zapovjednik Vinkovačkog HOS-a Ivica Zupković, a za njim i ostali HOS-ovci koji su poskidali svoje jakne i dali ih ženama i djeci, a onda su ih odveli u kuću u kojoj su boravili HOS-ovci. Tamo su im odmah poslužili hranu i vrući čaj te su im dali novu i suhu odjeću. Milenko je nakon okrepe zamolio da ga odvezu u Stare Mikanovce pa je jedan čovjek otišao po automobil i odvezao ga do njegove kuće.

Kada je Milenko stigao pred svoju kuću, ušao je kroz druga vrata koja nisu bila zaključana i ugledao je majku i oca kako spavaju u dnevnoj sobi na kutnoj garnituri. Probudio je majku koja je vrisnula od sreće i Milenka zagrlila, a otac je sjeo na krevet i počeo plakati. Majčin vrisak probudio je rodbinu koja je spavala u drugim sobama, a koja se sklonila od ratnih strahota i preselila se Milenkovu obiteljsku kuću.

Milenko Bilić sa svojom majkom, privatni arhiv, Milenko Bilić

Nakon pozdrava i razgovora, Milenko je otišao u kupatilo i prvi puta nakon dugo vremena pogledao se u ogledalo i vidio kako sada izgleda. Imao je dugu i prljavu, masnu kosu i podužu bradu. Počeo se tuširati i gledao je kako se sa njega cijedi prljavština, a onda se skupio i zaplakao, prisjećajući se svojih poginulih suboraca i ratnog pakla iz kojeg je uspio izaći.

Milenko se nakon dva dana odmora vratio u svoju postrojbu, ali kad je osnovana 124. Vukovarska brigada priključio se svojim vukovarskim suborcima i u toj brigadi vršio dužnost zapovjednika izvidničkog voda. Sa tom je postrojbom bio na više ratišta u Hrvatskoj i BiH, a u Bosanskoj Posavini je 10. rujna 1992. godine drugi puta teško ranjen.

Nakon oporavka prelazi u 8. lakojurišnu brigadu vojne policije, a ubrzo potom prelazi u 1. Hrvatski gardijski zdrug u treću padobransku bojnu da bi na kraju bio u izvidnicima. Sa 1. HGZ prošao je sve terene i borbe u kojima je postrojba sudjelovala.

Milenko Bilić pripadnik 1. HGZ, privatni arhiv, Milenko Bilić

Pogledajte film: (Serijal „Oči u oči sa Herojima Vukovara“, 2. dio filma)

Milenko Bilić umirovljen je 1996. godine u činu satnika, 40% je HRVI, a odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, Redom Hrvatskog križa, Medaljom „Bljesak“, Medaljom „Ljeto 95“, Medaljom „Oluja“ i Spomen medaljom „Vukovar“. Danas živi sa svojom obitelji, aktivno se bavi politikom u „Domovinskom pokretu“, a nedavno je iz tiska izašla njegova knjiga „Dom tehnike Borovo naselje 1991.“. Knjigu možete kupiti direktno od Milenka Bilića, kontaktirajte ga preko njegovog facebook profila:

https://www.facebook.com/mienko.bilic

Knjiga Milenka Bilića u kojoj opisuje obranu „Doma tehnike“ i Borova naselja, privatni arhiv, Milenko Bilić

Priča o vukovarskom ratniku Milenku Biliću koji je sa svojim suborcima branio Dom tehnike – istureni položaja u Borovu Naselju.

Zanimljive poveznice

Pratite nas na Facebooku

Kategorije

Priča o vukovarskom ratniku Milenku Biliću koji je sa svojim suborcima branio Dom tehnike – istureni položaja u Borovu Naselju.

Podijelite ovaj unos

Zanimljive poveznice

Pratite nas na Facebooku

Kategorije