Milenko Bilić, branitelj „Doma tehnike“, Borovo naselje, autor fotografije: Damir Plavšić
Autor teksta: Damir Plavšić, 6.travnja 2024. godine
Priča o vukovarskom ratniku Milenku Biliću koji je sa svojim suborcima branio Dom tehnike – istureni položaja u Borovu Naselju.
Milenko Bilić rođen je 1. siječnja 1972. godine u Vinkovcima. Živio je u Starim Mikanovcima gdje je završio osnovnu, a u Vinkovcima je završio srednju školu. 19. ožujka 1991. godine odazvao se pozivu JNA i otišao na služenje vojnoga roka u Uroševac na Kosovu. Tamo ga je na razgovor pozvao jedan poručnik koji je poznavao njega i njegovog oca i ponudio mu je pomoć oko bijega iz JNA. Dan prije zakletve, 5. travnja.1991. godine, poručnik ga je izveo iz vojarne i dao mu stari remen za odoru kakav je nosila starija vojska, a uzima njegov novi remen koji bi ga mogao odati kao mladog vojnika. Također je Milenku dao dvije tisuće dinara i potvrdu za izlazak iz vojarne. Upozorio je Milenka da potvrdu ne pokazuje nikome, a ako ga zaustavi vojna policija da im treba kazati kako ide na nagradno odsustvo u trajanju od sedam dana. Milenko je putovao jednim vlakom od Uroševca do Prištine, a drugim do Beograda. Na beogradskom kolodvoru sve je pisano na ćirilici pa je Milenko imao teškoće oko pronalaska vlaka koji je vozio prema Vinkovcima, ali uz pomoć dvojice suputnika koji su također bili vojnici JNA, pronašao su vlak. Čekajući da vlak krene, na kolodvoru je vidio veliki broj četnika sa dugim, raščupanim bradama koji su na glavi nosili „šajkače“ sa „kokardama“. Iznenadilo ga je što su se takvi nesmetano šetali kolodvorom pored policajaca koji uopće nisu reagirali.
Vlak je stigao u Vinkovce, a Milenko je tek tada osjetio olakšanje i veliku radost jer je napokon bio siguran u svojoj Hrvatskoj i u svojim Vinkovcima. Odmah po izlasku iz vagona, nekoliko muškaraca ga je napalo i počelo nemilice tući, uz povike „TI BI PUCAO NA VINKOVCE…! Udari ga!“. Milenko je uspio udahnuti i viknuo je: “Ja sam pobjegao iz vojske!“, a jedan snažan čovjek odmah ga je upitao: „Koliko si dugo u JNA?“. Milenko mu je kroz suze odgovorio: „Devetnaest dana!“, a ovaj mu odmah uzvratio: „Lažeš, majku ti je*em!“. Milenko je na to glasno objasnio: „Danas mi je trebala biti zakletva, pobjegao sam, ja sam iz MIKANOVACA!“.
U tom trenutku se pojavio gospodin Mato, otac Milenkovog školskog prijatelja, pa ga zagrljajem počeo štititi od udaraca. Situacija se najzad smirila, ljudi su prestali sa udaranjem, a onaj krupniji muškarac koji je Milenka najviše i najjače udarao, grubim glasom zapovjedio je: „Skidaj tu odoru JNA sa sebe!“. Milenko je na to odmah svukao odoru i ostao stajati u gaćama i majici, a tek onda mu je taj čovjek dodao maramicu i normalnim glasom rekao da ju pritisne na usta jer mu je obilno tekla krv. Tada je zapovjedio Milenku da krene sa njima do njihovog automobila „Stojadina“, ali umjesto u Mikanovce, oni su ga odvezli u bolnicu.
U bolnici mu je sa tri šava zašivena gornja usna te su mu sanirane ostale ozljede, i tek potom ljudi koji su ga pretukli Milenka su odvezli u Mikanovce. Milenko je mislio da kući neće zateći svoje roditelje jer su sigurno krenuli u Uroševac prisustvovati njegovoj zakletvi, ali kad je automobil parkirao ispred kuće, i kad je zajedno sa ljudima koji su ga pretukli ušao u kuću svojih roditelja, tamo ih je zatekao. Naime, onaj poručnik koji mu je omogućio vratiti se u Hrvatsku, u međuvremenu je njegovim roditeljima poslao telegram sa porukom „Ne krećite nikuda, ja dolazim kući.“, tako da su ovi ostali i s nestrpljenjem čekali na sinov povratak. Taj poručnik je spasio mnogo Hrvata, a danas je general Hrvatske vojske u mirovini.
Sljedećeg jutra Milenko odlazi u policiju, gdje mu govore da mu oni ne mogu dati zaštitu od progona vojne policije zbog dezerterstva, nego da se sam mora sakrivati. Vojna policija JNA dolazila je u nekoliko navrata po Milenka ali obitelj je kapiju držala zaključanom tako da ovi nisu mogli ući u dvorište i kuću. Nakon tjedan dana Milenko odlazi u policiju i dragovoljno se prijavljuje za sudjelovanje u obrani Hrvatske pa 6. travnja 1991. godine postaje pričuvni policajac.
Milenko Bilić, pripadnik Hrvatske policije, privatni arhiv, Milenko Bilić
Odmah po osnutku Zbora narodne garde, 28. lipnja 1991. godine, prelazi u vojsku i mijenja policijsku sa maskirnom vojničkom odorom. Do 4. rujna 1991. godine sudjeluje u vojnim akcijama u Vinkovcima (u kvartu Mala Bosna te ulici Bana Josipa Jelačića), u Nuštru i Bogdanovcima, ovisno o tome gdje bi mu bilo zapovjeđeno da ode. Zapovjednik njegove postrojbe 4. rujna 1991. godine upitao je za trideset dragovoljaca, a Milenko se odmah prijavio niti ne pitajući kuda se ide. Kad se našao pred autobusom, Milenko je upitao vozača: „Kuda nas voziš?“, a ovaj mu je odgovorio kroz osmijeh: „Pratim policiju, gledaj!“. Ispred njih se naime vozio policijski automobil a autobus je vozio iza njih prvo kroz Nuštar, a onda Marince i Bogdanovce, da bi na kraju skrenuli na poljski put poznatiji kao „Kukuruzni put“.
Svuda uokolo bili su iskopani rovovi u kojima su ležali naši vojnici, a onda su stigli u Vukovar. Milenko dotad nikada nije bio u Vukovaru pa mu je mjesto u kojem su se nalazili bilo nepoznato. Kada se autobus zaustavio, netko mu je rekao da se nalaze u Borovu Naselju. Tamo su ih rasporedili u nekoliko grupa, a Milenkova je raspoređena na „Dom tehnike“, istureni položaj prema Borovu Selu. Po dolasku na položaj, Milenka je odmah šokirao prizor u kojem su ih dočekali mladići odjeveni u civilnu odjeću koji su u rukama držali ručno rađene puške ili stare puške M-48, ruske „špagine“ ili njemačke „šmajsere“. Dok je Milenko na sebi nosio maskirnu odoru, suborci kod Doma tehnike nosili su trenirke, traperice, majice i jakne, a na nogama tenisice ili cipele.
Primio ih je zapovjednik Zoran Šipoš koji se predstavio i upoznao ih je sa položajem koji će braniti zajedno sa ostalim suborcima (sveukupno 26 branitelja). Kako se ratni sukob rasplamsavao, kod Doma tehnike su se sve češće vodile borbe pa Milenko navodi da su ih na tom položaju gađali svim raspoloživim oružjem sa kopna, iz zraka te sa vojnih brodova sa Dunava.
Zapovjednik „Doma tehnike“ Zoran Šipoš sa svojom suprugom Jasnom Šipoš, izvor: internet